O Civilnom Bandu, Građanskom Opsegu

Prije puno godina sam napisao ovaj tekst u nadi da će CB naći mijesto u modernom društvu, bez starih strahova i ograničenjima. Prevario sam se, pa mi ovo danas liči na nekrolog o CB-u…

ili kako god ga nazvali, radi se o jednom malom prostoru u svjetskoj podjeli radio frekvencija, između 26 i 27 MHz, ostavljenih za komunikaciju pučanstva. Trebali su se “naoružati” radio primo-predajnikom, ili CB postajom, ispravljačem i antenom i tražiti u eteru sugovornika. U ona davna vremena početka CB-a, trebalo je znati nešto o elektrotehnici, nabaviti shemu za “ATOM” kristalnu postaju sa dva ili više kanala AM-a, složiti, priključiti, podesiti antenu i kreću veze. Mnoge će rečeno podsjetiti na početke radioamaterizma, ali to je bilo to.
Počele su se na tržištu u inozemstvu pojavljivati gotovi uređaji, LEIK, HY-GAN, TIBERY, TACH-COM i t.d. tko bi se svega sjetio. CB se širi poput zaraze. Uvođenje telefona, uvjetovano visokom cijenom i dugim čekanjem na liniju, zamjenjuje se CB postajom. Dovoljna je bila prva prijava CB postaje na ministarstvu prometa i veza, pridržavati se (donekle) zakona o radio-komunikaciji na “građanskom opsegu” te na odobrenoj CB postaji uspostavljati veze, bez brojanja i plaćanja impulsa, sa jednim ili više sugovornika istovremeno. U otvorenom i slobodnom razgovoru nalaze se svi uzrasti pučanstva, bez obzira na godine i status.
Od 1970. do 1980. godine na području Zagreba i okolice bilo je desetak tisuća prijavljenih CB operatora. U to vrijeme ako ste se uspjeli čuti na pozivnom 20 kanalu sa traženim sugovornikom, problem je bio od 40 kanala, koliko je bilo odobreno zakonom za rad, naći slobodni kanal za razmjenu kratkih informacija, a kamoli za razgovor. Razgovori, ili QSO-i su vođeni dan i noć, tako da nije bilo doba dana i noći da nekoga nebi bilo na prijemu. Druženja na nekome kanalu od više učesnika, često je završavalo pozivom na palačinke ili kavu, bez obzira na doba dana ili noći.
Ljudi su imali u posjedu radio uređaj pomoću kojega su se javljali i međusobno komunicirali, kraće rečeno družili se. Uvijek je postojala želja i volja da ta CB postaja bude osim za dokolicu upotrijebljena i za nešto korisno i humano. Na žalost, ili sa druge strane na sreću, bilo je bezbroj prigoda kada su CB-aši svojim vezama pozivali traženu intervenciju vatrogasaca, policije, hitne pomoći i ne rijetko sami priskakali u pomoć. Ideja “ham spirita” po poznatome “ kada bi svi ljudi svijeta…” i te kako je bila među CB-ašima.
Stečena znanja i praksa u komuniciranju putem radio valova, nadograđivala se polaženjem tečajeva i polaganjem ispita za rad na radio-amaterskom području te stjecanje viših klasa radio-amaterizma. Kako to obično biva, neki su zaboravili kako su počeli, pa su kao “kategornici” ili “licencirani operatori” gledali sa visine na CB operatore, ili oni koji su i danas vjerni CB-u, pa makar na “slušanju”.
Osnivali su se radio klubovi u kojima su se nalazili pod istim krovom radio amateri i CB-aši. Naime tada ne priznati CB operator nije mogao osnovati CB klub, pa su to radili sa radio amaterima. Godine nerazumijevanja i izvjesnog antagonizma rezultirale su odlaskom CB-aša iz klubova.
Bez spominjanja suvišnih detalja koji su nam svima poznati, dolazimo do 1990. godine. Izbija “balvan revolucija” i agresija srbo-četnika na tek stvorenu nam slobodnu republiku Hrvatsku. CB operatori se uključuju u narodnu zaštitu te svojim stanicama organiziraju veze po Mjesnim zajednicama, Općinama, selima i gradovima. Tu daju veliki obol u obrani RH, a mnogi završavaju u redovima hrvatske vojske na prvim crtama bojišnice.
Tako smo došli do današnjega dana, odnosno do pitanja koje mi se nameće nakon gore rečenih sjećanja. Danas je CB dobio pravo “građanstva”, te je osnovan nacionalni savez CB klubova, kojih se broj značajno smanjio, a koji su prihvaćeni u zajednicu tehničke kulture i danas ih vode volonteri i zaljubljenici. Međutim, gdje su CB-aši? Na 40 kanala AM, FM ili SSB, teško da ćete naći zauzeti kanal. Mnoge postaje su ostale pune prašine i paučine po ćoškovima i ostavama. Dali smo izgubili volju, vrijeme ili smisao za druženje, komunikacijom na 27 MHz? Dali je dolazak “Mobitela” i “Handya” istisnuo CB? Dali je 100,00 Kn za prijavu CB postaje, plus 30,00 Kn za korištenje etera, čak i za mladež koja će se javljati sa nečije postaje, previše davanja za jedan koristan hobi? Nemogućnost CB klubova da registrira klupsku postaju okolo koje će sakupljati i obučavati mladež i nove CB-aše? Prolazak roka za prijavu CB postaja na kojima se radilo do prije osam godina? Važeći zakon o CB postajama? Sumnjam. Pitam stare CB-aše, koji su se počeli javljati još sedamdesetih godina i prije, pravog odgovora nemam. Nešto se je drugo dogodilo. Sam ne mogu naći pravi odgovor, iako je tu negdje blizu nas.
U svakom slučaju je problem i u nama koji bi trebali razmišljati kako da učinimo taj maleni dio frekventnog područja 26-27 MHz, namijenjenom pučanstvu cijeloga svijeta učinimo pristupačnim i privlačnim za sve uzraste bez većih davanja, i ograničenja, osim nabavke uređaja. Možda će nam danas i sutra zatrebati???

Neki to nisu shvatili u današnje vrijeme, pa je taj opseg od 27 MHz pust i prazan, lagano umire.

Preuzeto sa bloga CB Meka – http://1-mek.bloger.hr